Što je normalno?

Često kada razgovaramo s prijateljima, članovima obitelji, možemo izravno ili neizravno dotaknimo se teme normalnosti.

Živimo svoje živote iz dana u dan, uglavnom nepromijenjene. Naša su shvaćanja relativno fiksna, naše su navike uvijek tu da nas gotovo automatski vode kroz dan, i tako ukrug i ukrug.

Ne razmišljamo često o tome je li ono što radimo normalno, već to jednostavno činimo.

Čak je i Sokrat u staroj Grčkoj postulirao shvaćanje da kada ljudi nešto rade, oni to uvijek čine jer to smatraju ispravnim (ali za našu svrhu, mi ćemo tvrditi da kada osoba nešto smatra ispravnim, on to također smatra normalnim).

Sada zamislite da se netko od vaših susjeda pretvori u muhu i cijeli dan potajno gleda kako provodite dan. Jedva da biste primijetili ijednu muhu (osim ako nije dovoljno glasno zujala da biste je čuli), pa se vaše ponašanje ne bi toliko promijenilo.

Mislite li da bi vaš susjed odatle izašao s uvjerenjem da živite sasvim normalan život?

Ne možemo definitivno odgovoriti na to pitanje, jer se susjedi ne pretvaraju spontano u muhe da nas špijuniraju, ali to nas navodi na razmišljanje kako dvoje ljudi koji žive u istom gradu, u istoj ulici – kako mogu gledati na isti koncept (normalnost ) potpuno drugačije.

Sada zamislite da je ta ista muha Japanac. Ako je vaš susjed bio mrzovoljan, zamislite samo muhu Japanca kako bi on reagirao kad vidi kako drugačije živiš.

Koncept normalnosti nije fiks ideja, već skup nekoliko različitih čimbenika koji, kada se međusobno kombiniraju, daju nejasan koncept.

Kultura u kojoj osoba odrasta ima veliki utjecaj na to što će netko doživljavati normalnim, a što “nenormalan“.

Zamislite da dovedete Amerikanca na grčku svadbu gdje se, kad se Grci vesele, počnu bacati tanjuri. Ili, zamislite da dovedete Grka u Los Angeles, gdje svakih nekoliko metara možete pronaći beskućnika. I jedni i drugi bi se naljutili zbog razlika u shvaćanju druge kulture. Amerikanci ne bacaju tanjure kad su sretni, a Grci nemaju tako očit problem s beskućnicima kao Amerikanci.

Tako, kultura je vrlo važan faktor u našoj percepciji stvarnosti i stoga normalnosti.

Ali kako ljudi koji dolaze iz iste kulture drugačije gledaju na iste teme?

Recimo, ako bismo razmatrali dvoje ljudi koji žive u Srbiji – jedan bi mogao biti „pravi pravoslavac“, koji redovito svake nedjelje ide na liturgiju, posti kad je vrijeme za post i nikada ga ne krši, a drugi bi mogao biti ateista “do kosti”, te da u svojoj gluposti odbija prihvatiti eventualno postojanje više sile. Ove dvije osobe često će dolaziti u sukobe (nadajmo se samo verbalno), jer su njihovi pogledi na pitanje koje je vrlo važno potpuno suprotni. Problem je u tome što ne postoji definitivan odgovor na dano pitanje da jedna osoba objektivno može biti u pravu protiv druge (iako da znamo da Bog postoji, ne bismo to zvali vjerom, nego činjenicom).

Čimbenici poput odgoja, užeg društvenog okruženja s kojim se poistovjećujemo određuju tko smo i kakva su nam uvjerenja. Na pitanje je li nešto normalno ili ne, najkraći odgovor bi bio – ovisi.

Psihologija kao znanost bavi se proučavanjem ljudi. Točnije “psihologija je znanost koja se bavi proučavanjem duševnog života”. Da, bavi se svakodnevnim ljudima i ljudima koji imaju određene nedostatke koji im onemogućuju normalan život. Sada se postavlja pitanje: ako se psihologija bavi ljudima koji ne mogu živjeti normalnim životom – što je normalan život?

Ponekad nam je teško u društvu prijatelja složiti se je li normalno da netko navija za određeni sportski tim, da li pije određeno piće ili jede određenu hranu. Pa, zamislite kako je to utvrditi je li neka osoba “sasvim normalna”. Opći je konsenzus da je osoba psihički zdrav ako živi svoj život bez uplitanja u sfere: fizičkog, društvenog i poslovnog života, tj. normalno funkcionirati u zadanim sferama.

Problem leži u određivanju što je “normalan” koja je razlika “ne tako normalno” razlikujući se od norme.

Većina diktira normalnost

Da bismo nešto objektivnije argumentirali kao normalno ili kao “nenormalno”, trebamo to usporediti s nečim što je empirijski primjenjivo i s nečim što je teorijski utemeljeno. To bi bilo to u ovom slučaju krivulja normalnosti, to je možemo to nazvati “pravilo većine”.

Krivulja normalnosti je krivulja koja se u statistici koristi kao ideal “normalne distribucije”, tj. da je populacija na kojoj radimo neka istraživanja idealna, rezultati bi teoretski imali ovakav oblik.

Krivulja normalnosti se zove drugačije Gaussova krivulja i ima oblik zvona.

Klasičan primjer u udžbenicima psihologije je distribucija inteligencije, koja teoretski ima oblik Gaussove krivulje.

Prema distribuciji uzorka (raspodjela ljudi na krivulji), većina ljudi ima prosječan IQ, nešto manji broj ima viši ili niži IQ od prosjeka, a još manji broj ljudi ima izrazito visok ili ekstremno nizak IQ. Manje od 2% stanovništva ima IQ jednak ili veći od 135, a manje od 2% stanovništva ima IQ jednak ili ispod 70. Osoba s IQ-om od 70 “nije normalna” jer pati od blagih mentalna retardacija, psihijatrijska dijagnoza koja nosi donosi poteškoće u svakodnevnom životu. Ali zašto bi se, ako je jedino važno da većina ljudi spada u određenu skupinu, osoba s IQ-om iznad 135 smatrala normalnijom? Obje osobe pripadaju malom dijelu populacije koja ima ekstremne IQ rezultate, jedna sa sobom nosi negativnu, a druga pozitivnu stigmu. Ali, čisto matematički govoreći, obje ove skupine ljudi pripadaju istoj skupini – slučajevi koji premašuju ekstremne norme.

Iako je u zdravom razumu jedan očito gori od drugog, matematički je to samo pitanje smjera – oba su slučaja jednako rijetka i oba su jednako “nenormalna”.

Isti argument može se koristiti iu drugim sferama života.

Može se reći da ljudi koji imaju plave oči nisu normalni jer je to 10% ukupne populacije. Također se može argumentirati da ljudi viši od 2 metra nisu normalni, ili da nisu normalni ljudi koji ne konzumiraju meso iz etičkih razloga… a sve samo zato što ne pripadaju većini.

Normalno je ono što nije bolesno

Kliničku psihologiju zanima normalnost iz razloga što se pomoću nje utvrđuje je li netko bolestan ili zdrav. To podrazumijeva razumijevanje da ako je netko bolestan, ne može biti normalan.

Dok se u domeni tjelesnih poteškoća mogu jasnije utvrditi odstupanja od norme, kod psihičkih funkcija ne možemo tako lako i jasno odrediti što je bolesno, a što normalno.

Pojam bolesti u psihijatriji promijenio se s promjenama u kulturi i ono što smo prije smatrali bolesnim, više ne smatramo bolesnim.

Nekad se moglo dijagnosticirati da je vegetarijanac, a danas se to smatra normalnom pojavom koja ovisi o izboru pojedinca. U prošlosti su psihijatri homoseksualnost smatrali bolešću, no novija su shvaćanja takva da se ona smatra varijacijom seksualne orijentacije pojedinca.

Koncept mentalne bolesti stalno se mijenja s nedavnim preispitivanjima psihijatara.

Što je bliže idealu, to je normalnije

Neki se protive shvaćanju da je “normalno ono što čini većina” i vjeruju da što je čovjek bliže nekom idealu, to je normalniji.

Inherentno ovom razumijevanju je da nije važno koliko ljudi pokazuje idealno ponašanje, već samo koliko su ljudi bliski tom ponašanju.

Općenito, pojmovi ideala su, opet, relativna stvar, ali nešto što je zajedničko svim pojmovima je da čovjek treba nastojati ostvariti svoje potencijale.

Na primjer, dobra osoba nije osoba koja radi ono što većina ljudi radi, već osoba koja se trudi biti najbolja osoba koja može biti.

Ali koja je točna linija koja se mora prijeći da bi se nešto klasificiralo kao normalno? Kada je osoba postigla te sposobnosti, kako bi znala da ih je postigla? Je li čovjek dobar samo kad je bezgrešan?

Ako je tako, dobrog čovjeka nikada nije bilo, niti će ga biti, jer čovjeku je u prirodi da griješi. Ako je slučaj da osoba treba biti što je moguće bezgrešnija, koji je to prag koji mora prijeći da bi osoba bila klasificirana kao dobra?

Ovo razumijevanje normalnosti sa sobom nosi mnogo više pitanja nego odgovora.

Ako se javlja prirodno, onda je to normalno

Kao što je teško odgovoriti na pitanje “što je normalno?”, teško je odgovoriti na pitanje: “što je prirodno?”.

“Prirodno je ono što se događa u prirodi.”

Ovo razumijevanje nekako prkosi razumijevanju da “normalno ono što nije bolesno“.

Tjelesne bolesti mogu se pojaviti iz mnogo različitih razloga. Ponekad kao posljedica vanjskih čimbenika, a ponekad kao posljedica lošeg funkcioniranja organizma (koje nije uzrokovano utjecajem vanjskih čimbenika).

Životinje obolijevaju, biljke mogu oboljeti, ljudi mogu oboljeti – ali budući da je to prirodna pojava, prema ovom shvaćanju, to je normalno.

Homoseksualnost se smatra poremećenim stanjem, jer je nemoguće ispuniti jednu od funkcija spola, a to je reprodukcija. Ali ako se radi o neprirodnoj pojavi, zašto onda životinje stupaju u spolni kontakt s pripadnicima istog spola svoje vrste. Životinje žive puno “prirodnije” od ljudi, ali ipak, i one pokazuju takvo ponašanje.

Iz priloženog vidimo da ne postoji jedno konkretno shvaćanje pojma normalnosti, već više različitih shvaćanja koja sa sobom nose određene vrline i mane.

Iako sva ova shvaćanja imaju svoje argumente za, ali i nedostatke, nijedno se ne može u potpunosti odbaciti, jer je svatko u pravu na svoj način.

The post Jeste li normalni? prvi put se pojavio na Blogovi o obrazovanju u XXI stoljeću -.
Izvor: ( samoobrazovanje.rs / mediaplan.ba