Jelisaveta Načić, iz teksta: Izložba o generalnom uređenju grada u BerlinuBON (Beogradske gradske novine), 1910.
“Koliko je samo ljepote priroda podarila Beogradu, a kako mu je čovjek malo dao. Kad se usporedi izgled sadašnjeg Beograda s izgledom pojedinih velikih gradova, vidi se koliko Beograd ni najmanje ne odgovara gradu 20. stoljeća i koliki je zadatak pred Beogradom, koji svojim izgledom kao danas postoji, ne odgovara nijednoj većoj, uređenoj palanci europskoj, a ne prijestolnici. Ali da bi se izgradio grad, osim okupacije općine, potrebno je okupirati pojedince, njegove kapitaliste i određena društva. A glavni faktor je novac – milijuni – s kojima smo tako siromašni.”
Čitajući riječi Jelisavete Načić iz prošlog stoljeća, vidimo koliko su i danas relevantne.
Ni hladna septembarska večer nije spriječila skup zainteresovanih koji su željeli da upoznaju život i djelo Jelisavete Načić u Atrijumu Biblioteke grada Beograda. Izložbeni panoi sa fotografijama zgrada i planova prikazuju izgled Beograda početkom 20. stoljeća, dok se fotografije Jelisavete, njene porodice i potomaka dopunjuju pričom.
Prema riječima akademika prof. Branislava Mitrovića, autorke izložbe Nataše Marković i drugih govornika koji su se nadahnuto osvrnuli na Jelisavetin rad, očekuje se uskoro izdavanje prve knjige o ovoj zaboravljenoj arhitektkinji, a spomenuto je i da bi njen život mogao poslužiti kao materijal za film.
Jelisaveta je zaista bila izuzetna žena. Možemo je nazvati i revolucionarkom, jer je svojim djelovanjem pomjerila granice svog vremena, ostvarujući vrlo napredne ideje koje su i danas avangardne.
Rođena je 1878. godine u Beogradu, u trgovačkoj porodici. Nakon što je završila gimnaziju, upisala se na Tehnički fakultet Velike škole u Beogradu kao jedina žena u prvoj generaciji arhitektonskog odsjeka. Iako njena porodica nije podržavala njene ambicije, njena želja za obrazovanjem bila je jaka i cijeli miraz je potrošila na školovanje. Diplomirala je 1900. godine i postala prva žena arhitekt u Srbiji, započinjući tako svoju arhitektonsku karijeru koja je trajala šesnaest godina.
Jelisaveta je radila u državnoj službi, u Ministarstvu graditeljstva kao crtač-tehnički pripravnik, što je bilo neobično za ženu u to doba. Nakon položenog državnog ispita, 1902. godine, zaposlila se u Inženjersko-arhitektonskom odjelu Beogradske općine kao gradski arhitekt, opet kao jedina žena na tom položaju. Njen prvi projekt bile su neobarokne stepenice od zelenog kamena koje su vodile sa Kalemegdana u Savsku aleju u Parisku ulicu (1903.).
Osvojila je treću nagradu na natječaju za idejno rješenje crkve na Oplencu u Topoli 1903. godine. Projektirala je razne objekte od kojih su neki uništeni tokom Prvog svjetskog rata. Radila je na uređenju mnogih gradskih prostora, uključujući Kalemegdan i Terazije, gdje je zajednički radila sa Meštrovićem na postavljanju njegovog “Pobednika”. Rat je prekinuo izgradnju.
Bila je bliska sa Dimitrijem Tucovićem i socijaldemokratima, iako nije javno isticala svoje političke stavove. Ipak, oznaka “Još ima neoslobođenih Srba” na slavoluku koji je dizajnirala na Terazijama dovela ju je do deportacije u logor Nežider u Mađarskoj 1916. godine, što je značilo kraj njene arhitektonske karijere.
U logoru je započela ljubavnu vezu sa albanskim intelektualcem Lukom Lukajem, sa kojim se kasnije udala i dobila kćer Luciju. Nakon rata, živjela je sa porodicom u Beogradu, Skadru i Dubrovniku, gdje je učestvovala u ustanku. Preminula je 1955. godine u Dubrovniku.
Među tim djelima su:
– zgrada osnovne škole “Kralj Petar Prvi“, sagrađena 1906. godine (pored Katedrale u ulici Kralja Petra br. 7);
– Male stepenice od zelenkastog ripanskog kamena (preko puta francuskog veleposlanstva);
– Crkva Aleksandra Nevskog u neobizantskom stilu (na Dorćolu, u Fransukoj ulici br. 39), započeta 1912. godine, a nastavljena prema njenim planovima 1927. godine.
Pored ovih radova, ova zaboravljena beogradska arhitektica projektirala je nekoliko privatnih kuća koje i danas postoje, kao i prve radničke stanove u zgradi za kolektivno stanovanje službenika Gradske opštine Beograd u Venizelosovoj ulici kod Bajlonijeve pijace.
Za vrijeme mog petogodišnjeg studija arhitekture, nikad nisam čuo o Jelisaveti. Nadam se da se to promijenilo ili će se promijeniti, ne samo zbog značaja prve dame srpske arhitekture Jelisavete Načić, već i zbog sjećanja na druge zaboravljene graditelje u našem kulturnom naslijeđu.
Razmišljajući o promjenama u proteklih sto godina, o položaju žena u arhitekturi i našem odnosu prema kulturnoj baštini, umjetnosti i identitetu, zakoračila sam na beogradski trotoar noseći sa sobom nove teme za razmišljanje…
The post Jelisaveta Načić – prva žena arhitekta u Srbiji first appeared on Blogovi o obrazovanju u XXI veku -.
Izvor: ( samoobrazovanje.rs / MediaPlan.ba )