Ako pokušamo baciti pogled na povijest ljudskih ideja, koncepcija pojmova aktivna mašta svakako se mogu pronaći vrlo rano na toj kronološkoj ljestvici, jer čovjek je oduvijek pokušavao objasniti stvarnost oko sebe, svoje mjesto u njoj, kao i svoj mogući doprinos.
Čovjek je oduvijek primjećivao dvojnost svojstvenu stvorenom svijetu, između materije i duha, koja je često bila uzrokom njegove zbunjenosti, ali i poticala na istraživanje. Još u starogrčkoj filozofiji, Aristotel, Platon, Heraklit i drugi govorili su o ovom idejnom putu znanja ili duhovnog traganja.
Za Platona je, na primjer, osnova svega vidljivog ideja kao unutarnja slika – prikaz, a stvarnost je odraz tog svijeta ideja. Heraklit je vjerovao da postoji jedinstvena logotipi – istina, zakon, duhovno načelo svojstveno prirodi, uključujući i čovjeka, kao dio prirode.
Malo kasnije, mnogi predstavnici različitih religija oslanjaju se na slično polazište. Tako, primjerice, poznati katolički religijski filozof iz 14. stoljeća, Toma Akvinski, smatra da u samom pojavnom svijetu i njegovim mehanizmima (npr. mehanizmu kretanja, ili samoj savršenosti stvorenog svijeta i njegovoj smislenosti) postoje dokazi postojanja višeg bića ili Boga.
Slavni propovjednik iz 4. stoljeća, sveti Augustin, po definiciji neoplatonist, smatrao je da je najvažnije znati istinu koji je u savršenstvu Božjem, a spoznati ga može samo ljudska duša, koja je na granici između materije i duha.
Ezoterični ili mistični pravci ljudske misli, kako je bilo antropozofija čiji je utemeljitelj Rudolf Steiner (1861.-1925.), mogu se shvatiti i kao začetnici modela aktivne imaginacije.
Prema antropozofskom gledištu, duh ili mašta služi kao organ duše zahvaljujući kojem čovjek dolazi u kontakt s onostranim.
Svojedobno je nastala, a i danas postoji tzv. antropozofske medicinske prakse u kojem je naglasak stavljen na blagotvoran učinak likovne izražajnosti unutarnjih slika ili vizija. Osim vjere u jednog besmrtnika duša, antropozofi također vjeruju u druge nevidljive, duhovne entitete, kao što su eter ili astralna tijela ili slojevi.
Za poznatog islamskog teologa i iranologa, pariškog profesora iz 20. stoljeća Henry Corbin (1903.-1978.), duhovnosti jedna je od glavnih tema kojom se bavi, a maštovitost svoje osnovno oruđe, koje omogućuje stvaralaštvo, smatra božanskim činom danim kao mogućnost svakom čovjeku.
U korijenu svih ovih raznih pokušaja je težnja ili želja za uspostavom veze između ovoga i onoga svijeta vidljivo i nevidljivo.
Međutim, kada kažemo aktivna mašta danas prvenstveno mislimo na pojam koji je terminološki odredio i strukturirao slavni švicarski psihoanalitičar i filozof, danas već nedvojbenog ugleda u području humanističke misli, Carl Gustav Jung (1875.-1961.).
Prema KG Jung – aktivna mašta je tehnika meditacije ili kognitivna tehnika čiji je cilj postići tzv stanje hipnagogija (stanje između sna i jave).
Liber Novus
To je jedna od nekoliko tehnika koje je Jung razvio, a posebno nakon nedavne posthumne objave Crvene knjige (2009) iliti Liber Novus kako je sam Jung nazvao bilješke na temelju kojih je nastala, jedan je od kamena temeljaca njegove psihoanalitičke prakse.
U ovoj knjizi Jung je predstavio svoja maštovita iskustva (mitopoetska mašta), odnosno vizije, fantazije, halucinacije, snovi, mandale iz razdoblja od 1915. do 1930. godine, koje su sadržane u njegovim rukom pisanim bilješkama, koje su nosile radni naslov Crne knjige.
Crvena knjiga obiluje ilustracijama, slikama popraćenim kratkim tekstualnim objašnjenjima na njemačkom i latinskom jeziku, te se može smatrati pravim modernim, multimedijalno – kaligrafskim umjetničkim djelom, a sam Jung ga je nazvao svojim najtežim pokusom. U njemu je koristio kaligrafsko pero, višebojnu tintu i druge likovne tehnike.
Nastala je u razdoblju nakon prekida prijateljstva i poslovnog odnosa s njegovim učiteljem i prethodnikom Sigmundom Freudom, koje je za Junga svakako bilo teško i u psihološkom smislu predstavljalo utjelovljenje iskonskog straha od odvajanja.
Jungovi biografi i kritičari nisu složni oko toga je li to bilo puko introspektivno razdoblje, odnosno razdoblje promišljanja i smirivanja nakon ove osobne oluje, ili pak razdoblje psihičke bolesti s kreativnim potencijalom, psihotičnim ispadima ili jednostavno nekom vrstom ludila.
Nije do kraja razjašnjeno je li ova knjiga zapravo prikaz umjetničkog izričaja poznatog psihoterapeuta, koji je tada poslužio kao iscjeliteljski mehanizam, ili sadrži osmišljene smjernice za samotumačenje i samoiscjeljenje drugih. Možemo, međutim, sa sigurnošću reći da ju je Jung u tom razdoblju primjenjivao gotovo svakodnevno postupak namjerne evokacije – prizivanje unutarnjih slika, vizija, maštarija u budnom stanju, u koje je zatim ulazio kao glavni lik fikcije i kretao se u njoj.
Aktivna imaginacija je metoda asimilacije nesvjesnih sadržaja, kroz neku vrstu samoizražavanja. Aktivna imaginacija nalazi se negdje između nesvjesnog i svjesnog stanja. Mogli bi stati u njega sanjarenje ili lucidni snovi (sanjanje u kojem je sanjač svjestan da sanja i može djelomično ili potpuno utjecati na zbivanja u snu). Unutar ove tehnike meditacije (ili psihoterapije) sadržaji nesvjesnog prevode se u slike, odnosno prikaze ili narative, odnosno personificiraju u zasebne cjeline.
Aktivna imaginacija kao pojam je na određeni način sadržana i u drugim Jungovim idejama – kolektivno nesvjesno (odnosno njegovi simboli – arhetipovi), sinkronicitet mašta, koja djeluje kako na nesvjesnoj razini, u snovima, slutnjama, vizijama, tako i na svjesnoj razini, prvenstveno u umjetničkom stvaralaštvu.
Prema Jungu, aktivna imaginacija zapravo je proces koji se koristi kao most, posrednik između svjesnog i nesvjesnog.
To je proces svojevrsne alkemije, vrijednosne i strukturne transformacije elemenata vidljivog svijeta u određeni red s nadređenom strukturom. Taj proces je uglavnom spontan; slike iz nesvjesnog dopiru do svjesnog života slobodno i nesmetano, poput morskih valova koji nenametljivo, ali neprestano zapljuskuju obalu našeg postojanja.
Srž aktivne imaginacije nalazi se u području nesvjesnog, u području želja, strahova i fantazija, koje žele probiti zid svjesnog i prevesti se u vidljivi oblik. Prevođenjem u domenu svjesnog ili vidljivog, njihova moć – vladavina iz sjene slabi, odnosno postaje ostvarena – osmišljena, djelovanjem imaginacije ili mašte; na taj način ukupnost naše psihe konačno postaje vidljiva, odnosno poznata.
Psiha se zapravo sastoji od niza slika, u doslovnom smislu, kako kaže Jung.
To nije nasumični raspored ili niz izvedbi, već struktura bremenita značenjem i svrhom; slikovni prikaz životnih snaga čovjeka. Ovaj postupak je također u skladu s činjenicom da većina ljudi (oko 65%) vizualni mislioci (pripadnici vizualno/prostornog učenja), i oni čine manjinu pripadnici apstraktnog mišljenja (mišljenja isključivo kroz riječi – apstraktni pojmovi).
Aktivna imaginacija, kao što je Jung često isticao, zapravo je proces osvještavanja nesvjesnog, što je neophodan na putu individuacije čak i samoizlječenje.
Jer, kako tvrdi, dok ne postanemo svjesni nesvjesnog, ono će upravljati našim životom, a mi ćemo to zvati sudbinom.
Priča se da su mnogi umjetnici i znanstvenici, poput Nikole Tesle, ili Alberta Einsteina, ili Salvadora Dalija ili Jamesa Camerona, došli do velikih otkrića ili nevjerojatnih ideja u fazi aktivne imaginacije, primjerice tijekom lucidnih snova.
Nikola Tesla je, dok je bio i fizički i mentalno budan, u svom laboratoriju imao složene i vrlo realistične vizualizacije koje su mu omogućavale pronalaženje rješenja za složene znanstvene zagonetke. Bili su u pitanju trenuci svojevrsnog prosvjetljenja poput epifanija (o kojima je Joyce tako često pisao).
Einstein je, nakon nekih svojih lucidnih snova, rekao da jest stvarnost je samo iluzija, ali vrlo dosljedna i postojana iluzija. Salvador Dali inspiraciju za mnoga svoja djela nalazio je u lucidnim snovima, također slijedeći princip automatizacije svojstven avangardi (točnije nadrealizmu) i u slikarstvu i u književnosti. Mnogi su pjesnici svoje najbolje stihove pronašli u stanju lucidnih snova, a filozofi temelje svojih filozofskih sustava. Jung bi se svakako složio da je riječ o prodoru kolektivnog nesvjesnog u osobno nesvjesno, koje je pod odgovarajućim uvjetima napravilo prodor u sferu svijesti.
Osnovno polazište aktivne imaginacije je činjenica da je nesvjesno ogromno i neistraženo područje te da egzistira samostalno, autonomno u odnosu na čovjeka, gotovo kao posebna cjelina. Ego bi želio biti kormilar, upravljati svim događajima i uspostaviti kontrolu već po svojoj volji, ali mora dostojanstveno priznati poraz pred nesvjesnim. Kakav će odnos (prijateljski ili antagonistički) ego imati sa svojim nesvjesnim ovisi o mogućnosti njegove simbolizacije, vještini pretočenja u slike, što je stvar svakog pojedinca. Upravo je zato aktivna imaginacija vrlo važan alat samoaktualizacije koji ima, kako bi Maslov rekao je transpersonalni lik.
Sredstva aktivne imaginacije su: vizualizacija (prevođenje nesvjesnog u slike), bilo kroz snove, slike, skulpture, keramiku ili druge vrste ručnog rukotvorina, zatim automatsko pisanje (riječ je o postupku pripovijedanja – tehnici koju su koristili mnogi pisci već spomenute av
Izvor: ( samoobrazovanje.rs / MediaPlan.ba )